• Tuesday, October 18th, 2005

NEZABORAVNOM DOMU SVOM (DOMOVINI)

Rano je jutro. Zora me budi, a kapi rose pokrivaju moje srce. U boli, mraku i strahu, kao preplasena ptica lastavica tesko sam napustio svoje gnijezdo, svoj rodni dom. Duge su godine u tudini prosle, ali sni o tebi, Domovino, nikad proci nece. Sjecam se tvog izlaska sunca, brda, dolina i lijepog Jadranskog, plavog mora. Sjecam se starca, njegovih vinograda i maslinskih polja. Domovino, godine su prosle daleko od tebe, a ostale mi bolne uspomene. Rosno mi je srce, a vinogradi i masline sada suhi.
Kao dijete pitao sam baku sta pise na platnu iznad naseg kuhinjskog stola.

Procitala mi je ove rijeci: “Svagdje moze biti lijepo, ali srcu mom najljepsi je ipak moj rodeni dom.” Kroz to platno igla je prosla i zarezala konac u njegovo srce. Stoljecima po cijelom nas svijetu Hrvata ima. Igla je prosla kroz nase tijelo i zarezala konac u nasa srca. Platno na zidu bez rijeci, a nasa srca u jednoj bolnoj pjesmi, pjesmi bez rijeci. Rodna grudo, ljubav je teska bol koja rijeci nema. Ptice lastavice, recite, zasto ste napustile svoja gnijezda, svoj rodni dom?
Domovino, kao dijete na tvom sam tlu nasao ono sto svakog dana u svom srcu nosim – miris tvog cvijeca, izvor suza u oku i jednu staru stazu po kojoj jos uvijek hodim. Na svom putu promatrao sam cetiri godisnja doba koja svjedoce – Bozja su, zdrava su, lijepa su. Ljepota je zdravlje, a zdravlje je ljepota. Svjedoce ono sto i postenog covjeka lice u ogledalu svjedoci. Ogledalo koje ne moze lagati.

Pratio sam kazaljku na uri i slusao otkucaje svog srca. Promatrao sam staro kolo koje se okrece naokolo. Sve to covjeka uci i pita: Uci svoje dijete i uzmi samo ono sto ti je dano. U mladom 21. stoljecu covjek dize nogu a ne misli i ne zna kamo je polaze. Promatrao sam zivot mravi i pcela – zivot im je sretan. Sluze se samo Bozjim darom.

Ostao mi je zivot usaden u mom srcu bogatog siromaha, koji nije imao dovoljno kruha a ni dobrih gaca. Bio je vrijedan covjek, smijao se od srca, znao drugom covjeku u nevolji pomoci i za njega zaplakati. Samo je jedan izvor zivota, u jednoj boji ljepote i slasti. Priroda je Bozja i jako je lijepa i zdrava. Stvorena je, izgradena je od ljubavnih kocaka. Gdje ljubavi nema sve se raspada, srece nestaje. Zivot, kao cvijet, bez vode i sunca mora uvenuti. Domovino, u tebi sam nasao sve sto danas u svom srcu nosim.

Rano je jutro, zora se budi, a moje misli oko otoka Krka i Rijeke lete. Jos par minuta i brod “Rovinj” ce krenuti od Malinske za Rijeku.Glas crkvenih zvona daleko se cuje. Zvone – novina “Borba” umrla je. O plavi Jadrane moj, hrvatsko more, zaboravit te nece. Domovino, kao i ti, uvijek u Bozjoj nadi zivim, zelim ti ostaviti ono sto u svom srcu nosim, ono sto si mi dala. Po istoj stazi jos uvijek hodim, sa vijencem u srcu procvalog hrvatskog cvijeca. Samo uz Bozju pomoc na ovoj cu stazi u svakoj svojoj knjizi u sirokom svijetu, za tebe, Domovino, ostavit svoje hrvatsko ime.

You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.
Leave a Reply